Obama reagira vojnom eskalacijom na debakl u Iraku

0 June yyyy

Suočna sa debaklom u Iraku koji je u toku, Obamina administracija priprema još jednu eskalaciju nasilja. Kao i sve ostale akcije američog imperijalizma u Iraku i širem bliskom istoku, i ovo će prouzrokovati samo još više žrtava i razaranja.

Ponižavajući kolaps iračih vojnih snaga podržanih od strane SAD-a pred ofanzivom sunitskog pokreta Islamska država Iraka i Sirije (ISIS) je ponovo stavio ovu izmučnu zemlju na nišan Vašingtona.

Pentagon je objavio u subotu da je ministar obrane Čak Hejgel poslao u Perzijski zaljev nosačviona Džorž HW Buš, u pratnji još dva ratna broda. Predsjednik Obama je izjavio da je neka vrsta vojne akcije neminovna, rekavši u petak: "oko nekih kratkoročih, neposrednih stvari se treba pobrinuti vojnim sredstvima."

Moguće operacije se kreću od pošiljke hitno potrebnih zaliha oružja i municije iračim snagama, do vazdušnih i raketnih napada, bilo bespilotnim letjelicama, bilo od strane pomorskih snaga u Perzijskom zaljevu.

Dok Bijela kuća javno odbacuje slanje kopnenih snaga, potparol Pentagona je naglasio da ima oko 35.000 američih vojnika, pomorskih i vazdušnih snaga na bliskom istoku, koji pružaju neprecizirane "opcije" vrhovnom komandantu. Brojni komentari sa pozivima na razmještanje američih specijalnih snaga ili vojnih "savjetnika" sa iračim jedinicama su se pojavili u američoj štampi.

Dalja vojna intervencija moze samo da eskalira katastrofu za koju SAD i njihovi saveznici u cjelosti snose odgovornost.

Irak je danas razoren zbog čtvrtine vijeka imperijalističog nasilja i ugnjetavanja: dva rata u kojima je poginulo milion ljudi, ekonomske blokade u kojoj je umrlo još pola miliona i instalacije korumpirane, sektaške policijske države pod vodstvom Nurija al-Malikija.

Jedna od kolijevki ljudske civilizacije od vremena Mezopotamije je danas uništena kao funkcionalno društvo. Sadašnja katastrofalna situacija u Iraku je posljedica tragičog susreta iračog naroda sa američim imperijalizmom.

Ne treba niti podcjenjivati okrutnost američe vladajuće klase, niti precjenjivati njihovu inteligenciju. Spoljna politika SAD-a je klupko protivurječosti, u kojemu je teško, ako ne i nemoguće pronaći racionalan plan.

Obamina administracija danas prijeti vojnim napadima protiv islamskih fundamentalističih snaga naoružanih oružjem dijelom kupljenim u Siriji, uz podršku SAD-a, kao dio navodne "revolucije" protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Barem za sada, suprotstavljajući se ovim snagama, Amerika se udružuje sa Iranom, državom kojoj su više puta prijetili ratom.

Sve jedna vojna operacija pokrenuta od strane Sjedinjenih Država, u Afganistanu, Iraku ili Libiji, je završena katastrofom.

Jedan postojan elemenat u američoj spoljnoj politici je nemilosrdna pljača u interesu američe vladajuće klase, u kombinaciji sa potpunim odsustvom odgovornosti. Još nitko nije odgovarao za postupke Bijele kuće, koja režira rat za ratom; niti u vojnom vrhu koji je izvršavao ratove, niti u Kongresu koji ih odobravao, niti u medijima kroz koje su promovisani.

Sada kada je popularna mržnja prema Malikiju od strane sunita koji žive u trećini zemlje izbila u vidu nasilne pobune, Obamina administracija i njeni promoteri bi da okrive tu SAD marionetu za debakl.

New York Times, koji je odigrao ključu ulogu u promovisanju laži u vezi rata u Iraku, je preuzeo vođstvo u ovoj kampanji, objavljujući dva čanka prošle nedjelje. Nikolas Kristof i Tomas Fridman bi da razriješe Sjedinjene Države krivice za iraču katastrofu koja se pogoršava.

Kristof piše: "debakl u Iraku nije krivica presjednika Obame. Niti su krivi republikanci. Oboje snose dio odgovornosti, ali, većina odgovornosti pada na iračog premijera Nuri Kamal El Malikija."

Fridman kaže: "Maliki je imao izbor izmedju sektaške i inkluzivne vladavine, međutim on je izabrao sektaški put. Mi mu ne dugujemo nista."

Kakvo groteskno izbjegavanje krivice! Tko je instalirao Malikija? Njegov režim je proglašavan kao konača transformacija Iraka u “demokratiju”. Njegov izbor je bio hvaljen kao veliki uspjeh, najprije od Džordža Buša, koji je pokrenuo rat, a onda od Obame, koji ga je završio prema planu njegovog prethodnika.

Američa vojska i mediji su potisnuli izvještaje o represivnim metodama Malikija. Amerika je sve vrijeme namjerno raspirivala sektaške podjele.

Ponovno izbijanje nasilnih sukoba u Iraku je dovelo do spektakla u kome diskreditirani ratni zločnci sada nude svoje recepte za najbolju politiku koju Vašington treba da slijedi na bliskom istoku. Tako je bivši britanski premijer Toni Bler, koji je otisao sa vlasti kao političi gubavac, napravio seriju medijskih nastupa preko vikenda, pozivajući na vojnu intervenciju u Iraku. On je osudio "bizarnim" bilo kakav nagovještaj da oni koji su organizirali i vodili američo-britansku invaziju i osvajanje Iraka 2003-će imaju ikakvu odgovornost za katastrofu koja se sada odvija u toj zemlji i regionu.

Jedino što se može nazvati "bizarnim" je to što se Bler još ne nalazi pred sudom za ratne zločne, zajedno sa Bušom, Čejnijem, Ramsfeldom, Pauelom, Rajs i svim njihovim nasljednicima u Obaminoj administraciji.

Ono što užasava Blera i njegove političe kolege u SAD-u, kao i njihove medijske ulizice, je mogućnost da netko kaže što je očgledno - da je trenutna situacija doista njihova krivica. Oni su krivičo odgovorni za rat koji je proizveo na desetine hiljada žrtava među američim i savezničim snagama i koštao života više od milion Iračna.

Ako počnitelji ovih zločna vjeruju da su njihovi postupci prošli nezapaženo, ili da oni mogu tek tako da se operu, da se uklone kao mete sve većeg narodnog ogorčnja koje njihova politika stvara, prije svega u samim Sjedinjenim Državama, onda se grdno varaju.

Patrick Martin