Kapitulacija Sirice i lekcije za radničku klasu

3 March yyyy

Sitna buržoazija je “sposobna, kao što ćemo vidjeti, nizašta drugo osim da upropasti bilo koji pokret koji se povjeri u njezine ruke. ” - Fridrih Engels (1852.)

***

Trebalo je nešto manje od mjesec dana da Siricina vlada u Grčkoj, na čelu sa premijerom Aleksisom Ciprasom, odbaci svoju izbornu kampanju protiv mjera štednje i da izda, potpuno i totalno, osiromašene radnike preko čijih glasova su došli na vlast.

Čak i u cijeloj bijednoj istoriji “lijeve” sitnoburžoaske politike teško je naći sličan primjer prevare, cinizma i istinski odvratnog kukavičluka koji se može mjeriti sa Ciprasovim. Svakako, sa gledišta vremena koje je proteklo između izbora i izdaje, Siricina vlada je vjerojatno postavila novi svjetski rekord.

U satima proteklim nakon sporazuma koji ne predstavlja ništa drugo nego kompletnu kapitulaciju Evropskoj uniji, Cipras je pustio još jedan demagoški baraž laži u vidu patetičnog pokušaja da negira veličinu Siricijine predaje i prikrije svoj politički bankrot.

“Održali smo Grčku na nogama i dostojanstveno,” je nesvjesna realnosti izjava Ciprasa u saopštenju za televiziju. On je tvrdio da sporazum sa financijskim ministrima evrogrupe “otkazuje mjere štednje.” Cipras je dodao: “Za nekoliko dana mi smo postigli mnogo, ali još uvijek imamo dug put. Mi smo poduzeli odlučne korake da se promjeni kurs unutar evrozone.

Ni riječ od svega ovoga nije istina. Izjava evrogrupe koja nosi potpis Sirice, obavezuje vladu da se “uzdrži od bilo kakvog ukidanja mjera i jednostranih izmena u politici i strukturalnim reformama.” Drugim riječima, Grčka vlada će nastaviti da sprovodi postojeće mjere štednje postavljene od strane prethodne vlade.

Štaviše, Sirica mora da pripremi dalje “reformske mjere na osnovu trenutnog aranžmana,” koji je preciziran u omraženom memorandumu za koji je Cipras tvrdio da će da ga odbaciti. I iako je Sirica inzistirala da će smanjiti ogromni grčki dug, sporazum sa evrogrupom navodi da će država “poštovati svoje financijske obaveze prema svim kreditorima u potpunosti i blagovremeno.”

Daleko od ikakvog raskida veza sa “trojkom”, vlada danas obećava da će da “radi u bliskom dogovoru sa evropskim i međunarodnim institucijama i partnerima”, sa posebnim pominjanjem evropske centralne banke i MMF-a, koji zajedno sa EU sačinjavaju trojku. Kao i do sada, “bilo koja isplata ostatka pomoći iz aktuelnog [Evropski fond za finansijsku stabilnost] programa, zavisi od izvještaja “institucija”. Što znači da Grčka ostaje pod stiskom trojke.

U suštini Cipras i njegov pregovarač, ministar finansija Janis Varufakis nisu dobili ni jedan ustupak od Evropske unije, osim manjih promjena u formulaciji sporazuma, koje praktički nemaju nikakvo značenje.

Dok branioci Ciprasa i Sirice pokušavaju da predstave vladinu mizernu izdaju kao herojsku pobjedu, kapitalistička štampa u Evropi i Sjedinjenim Državama ne gubi vrijeme da prikaže veličinu kapitulacije premijera.

“Ako je ovo trebalo da bude izazov Njemačkoj ekonomskoj tvrdokornosti, onda imamo očigledan neuspjeh” piše londonski Financial Times. “Njemci su prevladali na svim bitnim pitanjima”.

Frankfurter Allgemeine Zeitung navodi: “Sa novom vladom na čelu sa ljevičarskom partijom Sirica, Grčka nastavlja prethodni bailout program. Finansiranje će biti dostupno jedino ako država nastavi sa reformama.”

Le Mond opisuje sporazum otvoreno: “Atina obećava da dovrši rad prethodne konzervativne vlade Antonisa Samarasa, donošenjem reformi koje su nametnute od trojke kreditora (MMF, ECB, EU) koje još uvijek nisu sprovedene.”

I Wall Street Journal, uživajuci u spektaklu Ciprasove predaje EU, predviđa dalje ponižavanje. U tekstu pod naslovom “Cipras može očekivati više ponižavanja,” glavni glas SAD finansijskog kapitala piše: “Gospodin Cipras je kapitulirao po puno pitanja prošle sedmice… Ali će morati da kapitulira na još više ako je stvarno ozbiljan u namjeri da otkloni sumnju opstanka Grčke u evrozoni.”

Sa stanovišta interesa radničke klase, potpisani sporazum od strane Siricine vlade je kriminalna izdaja. Ali sa stanovništva stvarnih socijalnih i ekonomskih interesa za koje se bori Siricin režim – koji sačinjavaju sekcije grčke vladajuće elite i imućnije više srednje klase – dogovor ne predstavlja ništa više od razočarenja. Bez obzira na Ciprasovu priču – koja je najviše usmjerena da obmani i zbuni radnike Grčke – taktika iza Siricinih pregovora je potpuno podređena kapitalističkim interesima.

Grčka vladajuća klasa i viši srednji sloj su možda polagali nadu da će da olakšaju uslove koji su otežavali pristup grčkim kompanijama da dobiju financijske kredite. Ali oni nisu imali nimalo želje da se sukobe sa bankarima EU i bili su potpuno protiv bilo kakvih mjera koje bi mogle da destabiliziraju evropski kapitalizam, a kamoli da ugroze svoje korporativne i financijske interese u Grčkoj.

Prava ekonomska i društvena pozicija Siricine vlade je objelodanjena u obraćanju Janisa Varufakisa, iza zatvorenih vrata, na sastanku evrogrupe 11. februara. “Mi smo posvećeni dubokim strukturnim reformama”, on izjavljuje, dodajući da će Siricina vlada “biti najviše reformski orijentisana vlada u modernoj istoriji Grčke, i među najentuzijastičnijim reformatorima u Evropi.”

Da nebi ko posumnjao u Siricinu posvećenost zaštiti kapitalističkih interesa, Varufakis je izjavio: “U vezi privatizacije i razvoja imovine u javnom vlasništvu, vlada je potpuno nedogmatska: mi smo spremni i voljni da procijenimo svaki projekat kao zaseban slučaj. Netačne su izjave u medijima da je privatizacija luke Pirej oborena. ” [kurziv dodat]

Varufakis je takođe osudio “pogrešne izjave” koje “su izazvale nesporazume sa našim partnerima insinuirajući da smo preokrenuli prethodne reforme i opteretili naš budžet.”

Daleko od pomišljanja na izlaz iz evrozone, Varufakis uvjerava svoje “drage kolege” da Sirica smatra Evropu kao “cijelu i nedjeljivu, i da vlada Grčke smatra da je Grčka stalni i nerazdvojni član Evropske unije i naše monetarne unije.”

Varufakis je završio sa uvjeravanjem finansijskih ministara evrozone da nemaju nikakvog razloga da se plaše Sirice. On je izrazio žaljenje što je bilo nekih koji su bili nezadovoljni zbog Siricine pobjede. “Za njih moram ovo da kažem,” Varufakis je proklamovao. “Ako bi nas posmatrali kao neprijatelja bila bi ovo izgubljena prilika .”

Zaista, Varufakis je bio toliko uspješan u ubjeđivanju ministara u poslušnost Sirice da trojka uopšte nije imala potrebe da napravi ni jedan ustupak. Znajući da ne prijeti opasnost od strane Siricine vlade, oni su je tretirali sa istom mješavinom prezira i nemilosrdnosti koje banke obično pokazuju u svome odnosu sa neuspješnim malim preduzećima.

Događaji od poslijednjih mjesec dana predstavljaju veliko političko iskustvo za radničku klasu u Grčkoj, Evropi i na međunarodnom planu. Uloga koju je Sirica odigrala predstavlja poražavajuće raskrinkavanje suštinski reakcionarnog karaktera jednog vida “lijeve” politike srednje klase, koja se razvila na ruševinama radikalnih studentskih pokreta 1960-ih i 1970-ih. Dok je radnička klasa bila vođena iz poraza u poraz od strane starih staljinističkih, socijal demokratskih i reformskih radničkih organizacija, djelovi srednje klase su se okoristili, direktno ili indirektno, eksplozivnim porastom svjetskih berzi nakon stupanja Tačerove i Regana na vlast, i u međunarodnom porastu neoliberalne politike naročito nakon raspada Sovjetskog Saveza i restauracije kapitalizma u Kini.

Što su postajali moćniji, društveni i politički stav privilegovanih sekcija srednje klase prema radničkoj klasi je prerastao od otuđenja i ravnodušnosti ka sve većem neprijateljstvu. Ovaj društveno-ekonomski proces se ogleda u ideološkom odbacivanju marksizma od strane ovih slojeva. Marksističko poistovjećivanje sa revolucionarnom ulogom radničke klase i borba protiv kapitalizma su postali potpuno neprihvatljivi.

Umjesto politike proleterske klasne borbe, imućna srednja klasa je prigrlila identitetske politike – rase, etničke pripadnosti, pola i seksualne orijentacije – i na toj osnovi je bazirala politički program za jurenje sopstvenih interesa. Daleko od bilo kakve želje da obori kapitalističke klasne odnose, ovaj imućni društveni milje i povezane političke stranke su uglavnom preokupirani postizanjem pravednije raspodjele bogatstva unutar najbogatijih 10 odsto društva. Ljubomorni na ekstremno bogate, oni preziru i plaše se radničke klase.

Sirica je samo najistaknutija od bezbroj političkih organizacija koje je iznedrio ovaj društveno-ekonomski proces. Jedina razlika koja je dijeli od sličnih organizacija kao što je Lijeva partija (Die Linke) u Njemačkoj i Podemos u Španiji, da ne spominjemo mnoštvo manjih grupa po svijetu, je u tome što su oni prvi koji su preuzeli vođstvo vlade jedne nacije.

To što World Socialist Web Site karakteriše ove grupe kao pseudo-lijeve nije retorička vježba već precizna politička definicija. Ovo su buržoaske partije koje predstavljaju elitne djelove srednje klase neprijateljski raspoloženi prema radnicima. Oni nisu saveznici vec nemilosrdni neprijatelji. Radnici moraju da prekinu sa njima, i da teže da unište bilo kakav politički utjecaj koji oni imaju na radničku klasu.

Razni branioci Sirice koji su pre samo nekoliko nedjelja pozdravili njen izbor kao “novu zoru za Grčki narod” i “kolosalni korak napred”, će bez sumnje da izjave da nije bilo drugog izbora. U svojoj podršci prema Sirici, oni otkrivaju svoje klasne interese.

Što se Sirice tiče, oni su podržali program štednje i reakcije, i stavili se u direktan sukob sa radničkom klasom. Dok pokušava da nametne diktate banaka u Grčkoj, Cipras će morati da se osloni na državu i policiju pri suzbijanju protivljenja radničke klase. Tu će se postrojiti i pseudo-lijevi sa svojom podrškom Sirici.

Radnička klasa ne može da zahtijeva radikalnu politiku od Siricine vlade ili ostalih pseudo-ljevičarskih grupa. Ona jedino može da se odbrani izgradnjom novih partija radničke klase koje su potpuno nezavisne od svih sekcija kapitalističke klase, zasnovane na međunarodnom revolucionarnom programu, usmjerene na uspostavljanja radničke vlasti, ukidanje kapitalizma i uspostavljanje svjetskog socijalističkog društva. To je istorijski zadatak kome je Međunarodni Komitet Četvrte Internacionale posvećen.

23. februar 2015.

Međunarodni Komitet Četvrte Internacionale